Pula opravdala očekivanja

Unatoč svim nevoljama i izazovima s kojima su se organizatori suočili, dobro je da se 67. Pulski filmski festival održao u „materijalnom” obliku, umjesto možebitnog virtualnog iliti online, jer je ovogodišnja manifestacija, prema riječima umjetničkog ravnatelja festivala Zlatka Vidačkovića silom prilika koncipirana dijelom i kao smotra jednogodišnje hrvatske nacionalne i manjinske produkcije dugog i kratkog metra u igranom i dokumentarnom filmu, pružila dobar i kvalitetan uvid u trenutno stanje domaće kinematografije. Stanje u kojem je završetak rada na brojnim projektima svih vrsta i rodova zbog pandemije odgođen do daljeg, stanje u kojem se procjenjuju dosadašnje i buduće štete koje je tuzemna filmska industrija pretrpjela i koje će tek pretrpjeti zbog korone, stanje u kojem neizvjesnost vlada u svim segmentima i na svim razinama filmske proizvodnje.

U Areni se ove godine po projekciji moglo okupiti tek 1600 ljudi / Izvor Pula Film Festival

Zbog takva stanja nedavno održan festival ozbiljno je patio od nedostatka redatelja, glumaca, producenata i svih filmskih profesionalaca koji sudjeluju u radu na filmovima, koji su svojevrsno zatišje pred nesigurnu jesen i moguće tešku zimu radije odlučili iskoristiti za rad i snimanja nego za pohođenje filmskih festivala. Iako je oskudijevao filmskim profesionalcima kao i publikom, koja je i na smanjeni broj festivalskih pozornica – od Arene preko Kina Valli do Istarskog narodnog kazališta – mogla ući u drastično manjem broju, primjerice u Areni od deset tisuća mogućih gledatelja samo 1600 po projekciji, te iako su otkazani inače uobičajeni programi (PoPularna Pula, Pulica, Kino uz more na plaži Ambrela), što je moguće posljedica smanjenja festivalskog proračuna za 40 posto, a upadljivo je izostao i svakoljetni festivalski „šušur“ u gradu, i ovogodišnja je manifestacija imala smisla. Ne samo kao spomenuti prikaz trenutne slike stanja hrvatskoga filma, koja svakako nije nevesela onoliko koliko su se neki pribojavali, nego i kao svođenje barem općih, načelnih i generalnih kvalitativnih računa u domaćoj kinematografiji ljeta 2020. A ti su računi itekako zadovoljavajući, jer je festivalska publika u nacionalnom programu mogla pogledati barem tri iznadprosječno uspjela te kakvoćom manje-više ravnopravna premijerna ostvarenja, kao i vrlo solidnu adaptaciju temeljnog djela hrvatske renesansne književnosti te dva filma koja su već odradila kinodistribuciju.

Tri premijerna, kakvoćom u dobroj mjeri ravnopravna i iznadprosječno uspjela ostvarenja apsolutni su pobjednik ovogodišnje Pule, psihološka egzistencijalna drama Tereza37, o kojoj detaljnije pišemo u ovom broju Vijenca, potom psihološka obiteljska drama Mater scenarista i redatelja Jure Pavlovića, o kojoj smo na ovim stranicama već pisali i koja je osim Zlatne arene za najbolju glavnu žensku ulogu (maestralna Darija Lorenci Flatz) osvojila Zlatne arene za kameru i oblikovanje zvuka te nagradu Breza za najboljeg debitanta, i egzistencijalna drama Mare Andree Štake (Gospođica, Cure – život druge), za naslovnu rolu u kojoj je izvrsna Marija Škaričić, nakon osvojenoga trećeg Srca Sarajeva u kolovozu, u Puli zaslužila Posebnu pohvalu žirija zbog iznimnog umjetničkog ostvarenja. Sva tri filma nose snažni, kompleksni i životni ženski likovi koji kao takvi oživljavaju zahvaljujući promišljenim scenarističkim i redateljskim pristupima kao i suptilnim i minucioznim interpretacijama glumica koje ih utjelovljuju, a koje su baš kao i autorske postave sva tri filma zaslužne za svojevrsni (trajniji?) trend ženskim intimnim i obiteljskim dramama posvećenih djela koja uz redateljice (Hana Jušić, Barbara Vekarić, Andrea Štaka) sve više potpisuju i redatelji (Jure Pavlović, Danilo Šerbedžija, ranije Zrinko Ogresta i Lukas Nola). Pritom filmove Mater i Mare, kojim je festival i otvoren te koji je osvojio Zlatne arene za scenografiju (Jana Plećaš, dobitnica Zlatne arene i za kameru u Materi) i kostimografiju, povezuju i srodni redateljski i općenito izvedbeni pristupi, jer u obama slučajevima kamere u stopu slijede protagonistice, konture njihovih obiteljskih i socijalnih okruženja predočavajući primarno pa i isključivo iz njihovih motrišta te navodeći gledatelje na maksimalno poistovjećivanje s njima i njihovim emotivno-psihološkim stanjima.

Zbog nedostatka dugometražnih igranih filmova u nacionalnoj konkurenciji – svega šest, pri čemu je Mare švicarsko-hrvatska, dakle manjinska produkcija koja je iz oportunih razloga prebačena u nacionalne – program ovogodišnjeg festivala popunjen je dokumentarnim filmovima. Prikazano ih je čak dvadeset, od kojih su se intrigantnošću, atraktivnošću za publiku i tematikom izdvojila tri posvećena lokalnim temama i brodovima, filmovi Vergarola – mine na plaži Arsena Oremovića, Galeb Ivana Živkovića Žike i Berge Istra Dražena Majića i Zorana Angeleskog, koji je prikazan posljednje festivalske večeri izvan konkurencije. Ukratko, dok Galeb u određenoj mjeri pati od hagiografskog pristupa nekadašnjem sustavu i njegovu vođi, Vergarola... kao jedna od epizoda druge sezone autorova TV-serijala Nesreća nudi zanimljiv prikaz nikad razjašnjene tragedije koja se zbila 18. kolovoza 1946. na gradskoj plaži iz naslova, a u kojoj je od eksplozija podvodnih mina poginulo šezdeset ljudi, što je lokalne Talijane nagnalo na masovno preseljenje u Italiju. Berge Istra, pak, detaljno elaborira sve okolnosti zagonetnog nestanka tada najvećeg teretnog broda na svijetu, izgrađena u brodogradilištu Uljanik.

Na koncu valja spomenuti i da je u svakom izvedbenom segmentu impresivna te mjestimice nepodnošljivo turobna i mizantropska manjinska produkcija Otac redatelja Srdana Golubovića, psihološka drama o siromašnom ocu s juga Srbije koji se bori za povrat djece koju mu je oduzela socijalna služba, osvojio najvišu ocjenu publike dosad, okruglih 5,0, što mu je donijelo nagradu Zlatna vrata Pule. Oca Nikolu tumači nikad bolji i zasluženo Zlatnom arenom za najbolje glumačko ostvarenje u manjinskim produkcijama ovjenčan Goran Bogdan.